Marcel Vugec

Marcel Vugec rođen je 1997. u Virovitici. Srednjoškolsko obrazovanje stekao je u Jezičnoj gimnaziji u Virovitici, nakon čega upisuje Likovnu akademiju u Zagrebu, smjer slikarstvo. Tijekom studija imao je nekoliko samostalnih i skupnih izložbi u Zagrebu, Samoboru i Virovitici.

Radovi koji su izloženi u Bookari nastali su u 1. semestru 3. godine na Likovnoj akademiji. Dio njih je bio izložen u Laubi u sklopu izložbe “Škola”.

Razmišljanja koja prate zadnje nastale radove često uključuju potrebu za otvaranjem vlastitog portala za ta sama razmišljanja.

Počevši od te pretpostavke (nikad nismo sigurni), bježim od svakidašnjeg života u format koji sam izrezao i pripremio za rad. Umjesto da se fokusiram na pitanje što želim reći svojim radom ili koji je točno motiv koji sam htio prikazati, na kraju krajeva, što je umjetnik time htio reći, svoju pažnju stavljam direktno na materijal kojim oblikujem rad i što njime mogu postići jer vjerujem u snagu materijala odnosno tehnike kojom dobivam finalni prizor. Kreacija samog rada kreće od prvog spoja odabranog papira i moje ruke koja ga uzima. Poštujem postojanje materijala i tehnika kojima raspolažem i ne idem dalje od toga.

Zašto?

Zato što želim zabilježiti sadašnjost, za određivanje trenutnog okvira misli mi nije potreban motiv niti određena „estetika“ koja će se pružati kroz ovaj opus. Kroz rad na djelu susrećem razne uspone i padove koje na kraju prihvatim, ponekad naučim iz njih, a ponekad ponavljam tendencije koje me sputavaju, sve dok ih ne otkrijem i ne odbacim. Često u djelu naiđem na pitanja za koja trenutno nisam spreman i samim time „krivo“ odgovorim na njih, ne bi li se kasnije našao u problemima; dok s druge strane neki momenti bivaju toliko lagani i očigledni koji donose lagano prosvjetljenje svaki put dok se dogode.

Moji radovi postaju moji učitelji; ponekad drski i bezobrazni prema meni a ponekad puni razumijevanja i strpljenja. Ja ne biram, podložan sam svima. Svatko od njih ima nešto za reći, ponekad potpuno besmisleno i čak nepotrebno, dok ponekad bivaju jasni, glasni i inspirirajući. Učim nove lekcije svaki put kad dodirnem papir. Stvaram jer moram, iako me ne tjeraju na ništa.

S druge strane, ja sam taj koji stvara. Ja sam taj koji ima moć, koji upravlja. Dižem ga iz nule; iz samog nepostojanja u nešto što se vidi, pamti, razmišlja o tome. Odgajam ga i gledam ga kako mi raste pred očima, navodim ga na uspjehe/navodim ga na propasti. Kontroliram ga i ponašam se prema njemu onako kako želim, potpuna impulzivna dominacija bespomoćnim objektom. Radim jedino kako znam da bih dočarao svoja razmišljanja.

Oni postoje. Oni su zapečaćeni u vremenu. Što je bilo, bilo je.

To mi je škola.