Philip Kapleau

Tri stupa zena: učenje, praksa i prosvjetljenje

Preveo: Dinko Telećan

Sandorf, Zagreb 2020.

Nakon 1868. godine, kad se Japan konačno otvara svijetu ukinuvši feudalizam i započevši proces industrijalizacije, japanska kultura i umjetnost prodiru na Zapad i polako stječu brojne obožavatelje. Ovaj se trend nastavlja i nakon 2. svjetskog rata, kada Japan privremeno potpada pod američku vojnu upravu. Trupe i činovnički kadar američke vojske provode godine u Japanu upoznajući se s bogatom, jedinstvenom kulturom donedavnih neprijatelja i svoje doživljaje i entuzijazam donose sa sobom na povratku kući. Japanska poezija i kazalište, razne vrste slikarstva, stil uređenja interijera i vrtova, tradicionalne rukotvorine te razne druge manifestacije japanskog mentaliteta i osjećaja za lijepo postaju dio života mnogih Zapadnjaka, što uključuje i akademike koji prevode japansku književnost i poeziju te japanskoj kulturi posvećuju znanstvene radove i knjige.

Zen budizam, u Japan uvezen iz Kine u 12. stoljeću, postao je temeljni dio japanske kulture koji prožima svaki njezin izraz. Tako je i sâm postao predmet preokupacije mnogih zapadnjačkih intelektualnih krugova i kulturnih pokreta. Pisci poput J. D. Salingera i Aldousa Huxleyja, američki bitnici i hipiji te eklektički mislioci svih vrsta, Alan Watts, naprimjer, prigrlili su ovu istočnjačku religiju i u uklopili je u vlastiti svjetonazor i sklop vrijednosti. Japanski učenjaci poput Okakure Kakuza i Suzukija Daisetsua putuju van Japana i populariziraju vlastitu kulturu putem predavanja i knjiga.

Međutim, zen je na Zapadu tendenciozno i redukcionistički interpretiran. Zapadnjaci su u zenu pronašli ono što je odgovaralo njihovim potrebama: egzotičnu, ali racionalnu religiju koja nudi bijeg od zapadnjačkog materijalizma i ispraznog intelektualizma, a da naizgled ne traži nikakvu duhovnu obvezu i konačno opredjeljenje. Čitajući o redovnicima koji mirne duše koriste kipove Buddhe kao drvo za ogrjev i govore u dojmljivim paradoksima, Zapadnjaci su bili oduševljeni religijom koja gotovo da i nije bila religija – već razumno propovijedanje pacifizma i suosjećanja pomiješano sa stoičkim pogledom na ljudsku patnju i humorističnim antiintelektualizmom. Zaljubili su se u naivnu sliku zen majstora – patnjom nepomućena, žilava starčića koji dane provodi crtajući slike u pijesku te zbunjujući nadobudne učenike i pretenciozne svjetovnjake.

Philip Kapleau (1912. – 2004.) 1965. objavljuje Tri stupa zena kako bi demistificirao zen i prikazao ga kao ono što on uistinu jest – religija usredotočena na konkretnu duhovnu praksu, a ne zamršena budistička filozofija ili niz zabavnih anegdota. Kapleau se upoznao sa zenom dok je kao sudski izvjestitelj boravio u Japanu tijekom održavanja Međunarodnog vojnog suda za Daleki Istok. Kasnije ga godinama samostalno proučava čitajući knjige i pohađajući predavanja u New Yorku i okolici. Našavši se u osobnoj duhovnoj krizi, 1953. odlazi u Japan u želji da nejasne apstraktne predodžbe o zenu zamijeni praksom. Uči kod nekoliko majstora te na kraju, nakon 13 godina pripravništva, postaje ovlašteni rōshi, tj. učitelj.      Kapleau naglašava da najvažnije mjesto u zen budizmu zauzima praksa zazena. Zazen treba razlikovati od meditacije tijekom koje se meditant usredotočuje na neku sliku, riječ ili frazu udubljujući se u njihovo predočivanje i tumačenje. U zazenu, koji praktikant može vršiti sjedeći, hodajući, čak i obavljajući svakodnevne poslove, fokus je na suspenziji i potiskivanju apstraktnog, diskurzivnog, pojmovnog mišljenja. Praktikant se usredotočuje na sasvim jednostavne stvari: vlastito disanje, sâm čin sjedenja ili na koan – jezgrovit paradoks čije razumijevanje nadilazi racionalnu analizu. Iako se zazenu može ležerno pristupati kao sredstvu opuštanja i poboljšanja koncentracije, njegov glavni cilj je kensho, tj. „prosvjetljenje“, i njegova produbljena varijanta – satori. Postigavši prosvjetljenje, pojedinac ostvaruje i spoznaje vlastito inherentno savršenstvo te prestaje sebe promatrati kao autonomnog subjekta kojem je okolni svijet nešto tuđe i s njime nepovezano – što je proizvod diskurzivnog mišljenja. Preplavljuje ga osjećaj poistovjećenosti sa svekolikim postojanjem i pomirenost s njegovom prolaznom, uvijek promjenjivom prirodom. On konačno izlazi iz stanja potištenosti pred neobjašnjivom i sveprisutnom ljudskom patnjom, što je osnovni razlog zbog kojeg budizam postoji.

Prosvjetljenje nije, dakle, rezervirano za zen majstore u hramu na vrhu planine. Ono je dostupno svakom pojedincu koji odluči uložiti potreban trud. Tri stupa zena je knjiga namijenjena širokoj čitateljskoj publici zainteresiranoj za zen budizam i, po mogućnosti, za njegovo aktivno prakticiranje. Osim uvoda u osnovne postulate zena te iscrpnog rječnika budističke terminologije, većina Kapleuove knjige posvećena je praktičnim pitanjima. Ona sadrži transkripte predavanja pravoga zen učitelja, kao i njegovih razgovora sa Zapadnjacima u kojima daje konkretne naputke za prakticiranje zazena. U knjigu su još uključena različita svjedočanstva običnih ljudi različitog porijekla, dobi i spola koji su postigli prosvjetljenje, čime se zen dodatno „spušta na zemlju“ i čini maksimalno pristupačnim. Tri stupa zena: praksa, učenje i prosvjetljenje predstavlja ne samo odličan uvod u jednu zanimljivu religijsku tradiciju, već i svojevrsni priručnik kojem će se zainteresirani čitatelj moći obraćati kroz cijeli život.

Add Comment

Your email address will not be published. Required fields are marked *